HR | EN

Stalni postav Muzeja

Stalni postav otvoren je 1997. godine, kao drugo, neznatno izmijenjeno izdanje ranijeg iz 1990. Naime, ubrzo nakon otvaranja prvog stalnog postava, izlošci su sklonjeni zbog početka Domovinskoga rata (1991. – 1995.). Postav je smješten na 1. katu, u hodniku i u sedam soba, a istkan je od izložaka čiji vremenski raspon seže od najstarijih geoloških razdoblja do naših dana. Svakoj prostoriji pripada jedan posebni kronološko-tematski sklop postava, a najavljen je i onaj koji slijedi u idućoj prostoriji.

Na karlovačkom području dodiruju se panonska i dinarska regija Hrvatske, što se višestruko odražava u njegovim PRIRODNIM osobitostima. Geološki nizinsko područje čine aluvijalne naplavine, dok je dinarsko područje reljefno brežuljkasto, a odlikuje se krškom, karbonatnom građom, o čemu svjedoče i stijene vapnenca sa Žumberka i Rastoka. Raznolikost dodatno povećavaju silikatne stijene, inače znatno rjeđe od vapnenaca u geološkoj građi Hrvatske, koje nalazimo osobito na širem području Petrove gore i na nekim mjestima u bližoj okolici grada. Taj tip stijena predstavljen je eruptivom dijabazom iz Hrvatskog Sela i kamenom koraljnom grudom sa Šabarić Brda. Barit, nazvan i težac zbog svoje velike gustoće, sulfatna je stijena koja kristalizira u hidrotermalnim žilama. Stijenama se mogu pribrojiti i fosili drvolikih paprati i stabala, jer je njihova organska građa zamijenjena anorganskim kristalima.

Fosili izloženi u vitrinama ostaci su geološke prošlosti (uglavnom miocena) kad su se na ovom području nalazile plitke lagune Panonskog mora. U njima su živjele različite vrste školjkaša Congeria croatica, Limnocardium mayeri, Pecten sp., Mytilus sp. (dagnja), Ostrea sp.(kamenica)) i razne druge vrste školjaka i puževa), bodljikaša (različite vrste ježinaca, npr. Clypeaster sp.) i žarnjaka. Među fosilima izložena je i lijepa okamina riba koja potječe iz Južne Amerike, a u Muzej je prispjela kao poklon iz zbirke braće Seljan.

Danas mora više nema, no vodenih staništa ne manjka s obzirom na četiri karlovačke rijeke koje uz svoju veliku krajobraznu vrijednost skrivaju i veliko bogatstvo živog svijeta, na žalost još uvijek nedovoljno poznatog. Izložena kečiga (Acipenser ruthenus) pripada jednoj od evolucijski najstarijih živućih skupina slatkovodnih riba, a uhvaćena je kod koranskog slapa u Karlovcu. To je riba koja živi u većim rijekama crnomorskog sliva, a vrlo rijetko ulazi u manje rijeke poput Korane. Danas je to rijetka i ugrožena vrsta čiji se areal u posljednjih stotinu godina znatno smanjio, a nekad se na Dunavu od njene ikre spravljao kavijar.

Spomenutu raznolikost reljefa i stijena slijedi i raznolikost sadašnjeg živog svijeta. Fotografije na zidu prikazuju najvažnije krajobrazne i vegetacijske značajke karlovačkog područja. Nizinsko područje Pokupskog bazena obrašćuju poplavne i vlažne šume hrasta lužnjaka (Quercus robur), dok na brežuljkastim terenima rastu šume hrasta kitnjaka (Quercus petraea) i običnog graba (Carpinus betulus), koje na višim položajima smjenjuju brdske šume bukve (Fagus sp.). Subendemična, otrovna i ljekovita vrsta bijeli bun (Scopolia carniolica), prikazana na fotografiji, jedan je od karakterističnih stanovnika bukvinih šuma. Iznad silikatnih stijena nastaju kisela tla na kojima se razvijaju šume pitomog kestena (Castanea sativa) i hrasta kitnjaka. Stanovnik tih šuma je i obična crvotočina (Lycopodium clavatum), predstavnik drevne skupine papratnjača koje se gotovo nisu mijenjale posljednjih tristo milijuna godina. Spore crvotočine koristile su se nekad u medicini kao prah za posipavanje rana.

Fotografija prikazuje još jednu papratnjaču, pujanik (Osmundaregalis sp.), rijetku i kritično ugroženu vrstu u flori Hrvatske, inače atlantske rasprostranjenosti, koja najveće populacije ima upravo u široj okolici Karlovca. Nastanjuje cretove, specifična močvarna staništa koja se odlikuju velikom količinom vode tijekom cijele godine i malom količinom hranjivih tvari. Cretovi su ostatak vegetacije ledenih doba koja su završila prije otprilike 10 000 godina. Zbog toplije i suše klime u odnosu na onu u kojoj su nastali, cretovima prijeti nestanak, te su među najugroženijim staništima u Hrvatskoj. Na njima živi niz posebnih biljnih vrsta među kojima su najvažniji mah tresetar (Sphagnum sp.), a vrlo je neobična i mesožderka rosika (Drosera rotundifolia) koja nedostatak hranjivih tvari u tlu nadoknađuje hvatajući člankonošce ljepljivim lovkama na listovima.
Cretna breza (Betula pubescens) karakteristična je drvenasta vrsta cretova, inače kritično ugrožena jer je do danas opstala na samo dva lokaliteta u Hrvatskoj (Blatuša kod Topuskog i Ludvić Potok u okolici Samobora).

U vrijeme ledenih doba nije bio drugačiji biljni, nego i životinjski svijet. O njemu nam svjedoče u vitrini izloženi fosilizirani ostaci velikih sisavaca kao što su špiljski medvjed (Ursus spelaeus) i vunasti mamut (Mammuthus primigenenius), bliski srodnik slonova.

Stijena vapnenca sa Žumberka
Stijena vapnenca sa Žumberka
Dinarsko područje reljefno je brežuljkasto, odlikuje se krškom, karbonatnom građom, o čemu svjedoči i ova stijena vapnenca sa Žumberka.
Congeria kisslingeri
Congeria kisslingeri
inv. br. GMK-PR-38
Tijekom miocena na našem području nalazile su se plitke lagune Panonskoga mora. Sačuvani su ostaci školjkaša, a jedan od poznatijih je Congeria kisslingeri.
Fosil drvolike paprati
Fosil drvolike paprati

duljina = 46,5 cm
promjer = 29 cm
masa = 2250 g

inv. br. GMK-PR-24
Svoj početak u evoluciji paprati počinju negdje prije oko 360 milijuna godina. Tada su, uz tadašnje biljne vrste, predstavljale pionire u osvajanju kopna i činile jednu od osnova hranidbenog lanca. Njihova staništa su karakteristična po tome što trebaju vlažnost, zaštitu od prejakog direktnog sunca i relativno kiselo tlo. Ovo je vrlo uspješna skupina što dokazuje svojim opstankom do danas.
Kod fosila drvolikih paprati njihova je organska građa zamijenjena anorganskim kristalima, ali su ostali karakteristični „godovi“ po čemu ih možemo prepoznati.
Fosil ribe
Fosil ribe

1.)
duljina = 17,4 cm
širina = 13 cm
visina = 2,9 cm
masa = 820 g
2.)
duljina = 18,6 cm
širina = 14,2 cm
visina = 4,2 cm
masa = 1720 g

inv. br. GMK-PR-23
Ovaj fosil je specifičan po tome što se sastoji od 2 dijela, samog fosila i njegova otiska koji su se kroz vrijeme stopili u jedno i daju zapanjujuće jasnu sliku o životinji. Fosil je dar braće Mirka i Stjepana Seljan koji su bili poznati istraživači porijeklom iz Karlovca, a potječe iz J. Amerike.
Zanimljiva činjenica je da su ribe evolucijski stare više od 400 milijuna godina i potječu iz perioda Zemljine povijesti pod nazivom devon.
Acipenser ruthenus – kečiga
Acipenser ruthenus – kečiga
Kečiga (Acipenser ruthenus, L. 1758) je najmanja od vrsti koje se nalaze u toj porodici (Acipenseridae) i može narasti do 1,5 m i imati do 16 kg. Također ima najmanji životni vijek unutar porodice do 25 godina. Nastanjuje pretežito područja europskih većih rijeka poput Dunava, Volge te sibirskih rijeka poput Oba i Jeniseja i zbog toga ju nazivamo euroazijskom vrstom koja je relativno široko rasprostranjena.
Evolucijski pripada u vrlo staru skupinu riba koje su se pojavile prije više od 200 milijuna godina (u kasnoj kredi). Zanimljivo je da vrste ove porodice ponekad znaju uplivati u morske vode što govori o njenoj evolucijskoj prošlosti.
Prema IUCN-u (International Union for the Conservation of Nature) spada u ranjive vrste (vulnerable). Zbog svojih specifičnih migracija, relativno velike osjetljivosti na zagađenja te dugog životnog ciklusa u kombinaciji s velikom popularnošću tih riba zbog ukusnog mesa i ikre (kavijar) cijela porodica je pod prijetnjom izumiranja.
Iako je gotovo izumrla u rijekama poput Korane, ovaj primjerak je uhvaćen upravo kod koranskog slapa.
Čeljust spiljskog medvjeda
Čeljust spiljskog medvjeda

duljina = 28,5 cm
širina = 4,2 cm
visina = 10 cm
masa = 335 g

inv. br. GMK-15058
Špiljski medvjed ((Ursus spelaeus (Rosenmüller & Heinroth, 1794.)) je izumrla vrsta medvjeda koji je naseljavao i ova područja (Lukinić pećina). Izumro je prije oko 30 000 godina zbog promjene klime i povlačenja leda. Iako je po veličini bio u rangu s danas najvećim primjercima što se jasno vidi iz izgleda njegove čeljusti, spiljski medvjed nije bio mesojed nego pretežito vegetarijanac. Naime većinu njegove prehrane su činile biljke (razne bobice, voće, med…), do mesa je dolazio povremeno otimajući plijen drugim grabežljivcima, jedući strvine i loveći. Također postoje indikacije o kanibalizmu. Ostatci ove veličanstvene životinje su izloženi u muzejskom stalnom postavu.

Arheologija je znanost koja tumači najranija razdoblja ljudske prošlosti na osnovu iz zemlje iskopanih nalaza. Nadovezujući se na geološko-paleontološki prikaz, pri kraju hodnika izlažemo najstarije predmete koji svjedoče o životu ljudi na karlovačkom području.

Iz posljednjeg tisućljeća kamenog doba (završni neolitik), oko 4000.g pr. Kr., potječu alati izrađeni od kamena i kosti. Pored njih su keramički ulomci iz bakrenog doba, (eneolitika), tj. prelaznog perioda između kamenog i metalnog doba, koji pripadaju Lasinskoj kulturi.

Nalaze iz kasnog brončanog doba (13 - 8. st. pr. Kr) susrećemo u prvoj vitrini s lijeva. Uglavnom su to uporabni predmeti, brončani srpovi, sjekire i oružja. Pored njih je pogrebna žara u kojoj je, prema običajima Kulture polja s žarama, pohranjivan pepeo pokojnika. Zdesna je vitrina s nalazima prapovijesnog željeznog doba (8 - 1. st. pr. Kr.), kad se u našem kraju razvija kultura Kolapijana, panonskog ilirskog plemena.

Posebno zanimljivo je otkriće njihovog svetišta u Turskoj Kosi nedaleko Topuskog. Otud, između ostalog, potječe u Hrvatskoj najbogatija (preko 400 komada) zbirka zavjetnih glinenih figurica, većinom konja s jahačima.

U sredini je vitrina s ulomcima monumentalnih brončanih statua iz rimskog razdoblja. Pronađeni su u Kupi nizvodno od Karlovca, gdje su najvjerojatnije prispjeli prilikom brodoloma. Prepoznatljiv je ulomak glave statue boga Apolona, datiranu 1. st.

Uz susjedni zid susrećemo dva kamena spomenika s latinskim natpisima, što ih čini međašima prapovijesti i povijesti na ovom području. Bitno se mijenja i način života, što svjedoče i nadalje izloženi ostaci arhitekture. Kutna vitrina s predmetima iz rimskog razdoblja uglavnom sadrži nalaze iz Bubijeve jame kod Barilovića, gdje je otkrivena nekropola (grad mrtvih). Uz pokojnika su odlagani predmeti za koje se vjerovalo da bi im mogli koristiti u zagrobnom životu.

U suprotnom uglu izloženi su nalazi kasne antike i srednjeg vijeka. Skromni su i malobrojni, a pripadaju nemirnom razdoblju seobe naroda, kad se doseljavaju Hrvati.

Kao svjedočanstvo razvijenog srednjeg vijeka izložen je željezni mač pronađen u Kupi, i kameni ulomci iz jednog od najvažnijih gotičkih spomenika kontinentalne Hrvatske, cistercitskog samostana u Topuskom.

Predmeti Povijesnog, Kulturno-povijesnog i Galerijskog odjela svjedoče o razvoju Karlovačkog područja u razdoblju od 14. do osvita 20. stoljeća.

Pojedinačno su obrađene teme iz složene prošlosti grada koji je osnovan 1579. godine, kao zapovjedno središte područja obrane od osmanlijskih osvajača, u doba kad se uz rijeku Kupu utvrđuje obrambena granica. Reprodukcijom portreta predstavljen je vrhovni zapovjednik Vojne krajine, nadvojvoda Karlo Habsburški, po kojem je grad dobio ime. Maketa grada-tvrđave svjedoči o njegovom arhitektonskom rodoslovlju, koje seže do idealnih gradova talijanske renesanse. Sklop bedema i bastiona u obliku šesterokrake zvijezde razvio se kao napredno sredstvo obrane od vatrenog oružja.

Izloženi su primjerci hladnog i vatrenog oružja sukobljenih strana iz krajiškog razdoblja do 19. stoljeća. Vojnog sadržaja je i prva knjiga tiskana u Karlovcu, prijevod francuskog udžbenika, Pravilo za učenje i vježbu, iz 1811. godine.

U opustošenom pograničnom području, udaljenom od većih umjetničkih središta, sakralne skulpture nastale u pučkoj drvorezbarskoj tradiciji zadržavaju neke srednjovjekovne značajke i u doba baroka.

Nakon mira s Osmanlijama u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, Karlovac više nije tvrđava na bojišnici pa se razvija u napredno trgovačko, obrtničko i prometno središte.

Portretom predstavljena carica Marija Terezija potiče njegov civilni razvoj. Godine 1777. Karlovac, dotad podčinjen upravi Bečkog Dvora, postaje dijelom građanske Hrvatske, a naredne godine izabrano je prvo, posve samostalno civilno gradsko vijeće (magistrat).

Za Josipa II., Karlovac stiče povlasticu slobodnoga kraljevskog grada (1781. godine), pa se Carevi inicijali nalaze u središtu tada osmišljenog gradskog grba. Na Napoleonova osvajanja podsjećaju matične knjige, ovjerene pečatom tada osnovanih Ilirskih provincija.

Domovnice, gruntovni listovi, školske svjedodžbe i druga izdanja civilnih ustanova i službi zaokružuju ovu panoramu. Na njoj se smjenjuju portretirani likovi plemića iz obitelji Drašković (dotjeranog po feminiziranoj modi 18. stoljeća) i Ivana Mažuranića, bana-pučanina, koji prije banske službe podulje radi za Karlovačko gradsko vijeće (1841. - 1848).

O kulturi stanovanja ojačale građanske klase svjedoče namještaj, posuđe, sat i portreti, većinom iz razdoblja bidermajera i historicizma. U tadašnjoj, uglavnom anonimnoj, produkciji namještaja ističe se ime Zagrepčanina Johana Kraffta, ponajboljeg hrvatskog bidermajerskog stolara, čija garnitura je izložena.

Portreti supružnika Petrović rad su prvog školovanog hrvatskog slikara Vjekoslava Karasa. Ovom darovitom sinu karlovačkog krojača obrazovanje u Rimu omogućili su ugledni sugrađani.

Posuđe je u građanske domove pristizalo posredstvom dobro razvijenog tržišta -većinom od srednjoeuropskih proizvođača, ali susreće se i engleski Wedgwood porculan.

Zidni sat signiran je ”J. Heckell-Karlstadt” oko 1840. godine.

Karlovac, u kojem se sijeku riječni i cestovni putovi, bijaše najbogatiji hrvatski grad u doba žitne trgovine prije izgradnje željeznice Budimpešta-Rijeka, dovršene 1873. godine. ”Korabli”, brodovi plitkog gaza (prikazani maketama) pristizali su Kupom natovareni žitom iz širokog panonskog zaleđa.

Na karlovačkom Žitnom trgu, o kojem svjedoči i plakat tarifa cestarine i mostovine, ugovarani su unosni poslovi. Osim lađarskog, i drugi karlovački cehovi čuvaju svoje privilegije, ovjerene carskim pečatima, poslovne knjige i škrinje.

O obrtničkoj djelatnosti slikovito govore ”cimeri” prispjeli s pročelja karlovačkih radnji. Izložena postolarska radionica, Muzeju je poklonjena 1988. godine, nakon skoro dojučerašnje uporabe.

Udomaćeni puškar Jakov Šašel isticao se reljefnim i graverskim ukrašavanjem, a bavio se, između ostalog, i slikarstvom. Panorama Karlovca s kraja 19. stoljeća pripovijeda o onovremenom gradskom krajoliku.

Iz hotela ”K gradu Rijeci” potječe posuđe od alpake, vjerojatno bečke izrade (oko 1900.g), svjedočeći o secesijskoj najavi modernog doba.

Polet narodnog preporoda dao je Karlovcu već 1838. Godine drugu javnu čitaonicu u Hrvatskoj, ”Ilirskog čitanja društvo”, u čijoj knjizi posjetitelja je posebno istaknut potpis bana Jelačića. Slova i klišeji iz Prettnerove tiskare podsjećaju na ovdašnje objavljivanje Draškovićeve ”Disertacije” iz 1832. godine, prvog političkog spisa napisanog hrvatskim jezikom.

O jačanju hrvatskog jezika svjedoče i ”Svjetlo” i ”Karlovački glasnik”, novine koje počinju izlaziti nakon ”Der Pilgera”, prvih karlovačkih novina.

Od 1858. godine Prvo hrvatsko pjevačko društvo ”Zora” ujedinjuje domaći i svjetski repertoar na visokoj glazbenoj razini. Društveni život odvija se i u sportskim klubovima, kao i u vatrogasnoj službi. Karlovačke građane portretiraju isprva putujući, a potom i udomaćeni fotografi . Iz ateljea fotografa Hinka Krapeka dolazi foto-aparat proizveden u Genovi i Münchenu (objektiv) u drugoj polovici 19. stoljeća.

Jedan od prvih bicikala-velocipeda s karlovačkih ulica ujedno je i jedan od prvih darova našem muzeju. Dolazi iz poznate karlovačke obitelji Lukšić.

Kulturni život obogaćuju i izvješća karlovačkih svjetskih putnika o drugim kontinentima. Izloženi su zapisi i predmeti prikupljeni na afričkim i južnoameričkim putovanjima braće Seljan. U Karlovcu 1863. nastaje rukopisni putopis Jakova Šašela ”Slike s Orijenta”.

Jakov Šašel: Panorama Karlovca s vlakom
Jakov Šašel
Panorama Karlovca s vlakom
oko 1875. g.
ulje na platnu, 63 x 87 cm
sign. d.l. J. Šašel
inv. br. GMK-IKMP-266 G
Jakov Šašel (Železna Kapla kod Borovlja u Koruškoj, 1832. – Karlovac, 1903.) djelovao je u Karlovcu kao puškar, graver i samouki slikar od 1857. godine. Slikao je svece i biblijske motive za katoličke i pravoslavne crkve, povijesne i žanr – scene, te detaljistički izvedene panoramske vedute Karlovca, pejzaže i portrete.
U zbirci se nalaze njegove dvije varijante pogleda na Karlovac. Panorame su izvedene preciznom, dokumentarističkom deskripcijom. Na ovoj je, među ostalim, prikazao putničko – teretni vlak s parnom lokomotivom i željeznički most preko Kupe.
Upisna knjiga posietitelja Čitaonice ilirske karlovačke
Upisna knjiga posietitelja Čitaonice ilirske karlovačke
1840. - 1915.
papir, baršun; rukopis
41,5 x 29 cm
inv. br. GMK-KP-152
U zbirci se nalazi i rukopisna Upisna knjiga posietitelja Čitaonice ilirske karlovačke koja se počela voditi početkom 1840. godine, ukoričena u crveni baršun sa zlatovezom i koricama ukrašenim srebrnim viticama. Do 1915. godine u njoj su ispisana 32 lista od njih ukupno 99 listova, a upisano je latinicom, ćirilicom, goticom i glagoljicom 1 045 imena iz Karlovca, Hrvatske i ostalih dijelova Monarhije u nekoliko rubrika. U prvoj je naznačen datum, u drugoj posjetitelj (uvedeni) a u trećoj uvoditelj koji je član čitaoničkog odbora. Karlovačka čitaonica Ilirsko čitanja družtvo druga je čitaonica u Hrvatskoj. Osnovali su je 1838. godine karlovački Ilirci i tijekom svog postojanja bila je žarište kulture i rodoljublja.
Znak PHPD “Zora“
Znak PHPD „Zora“
oko 1870.
76 x 58 cm
inv. oznaka GMK KP-454
Velociped
Velociped
oko 1875. g.
150 x 30 x 145 cm
inv. br. GMK-KP-235

Kao stjecište utjecaja iz panonskog, dinarskog, jadranskog i alpskog kulturnog areala i kao područje prožimanja različitih kulturno-umjetničkih stilova, te čestih migracija stanovništva, karlovački kraj se odlikuje bogatom ETNOGRAFSKOM baštinom. Težnja za vlastitim izrazom i nagnuće ljepoti, rodili su prepoznatljivim djelima narodnog stvaralaštva.

Svoje vještine, stečene ili tradicijom prenesene, ljudi su iskazivali u oblikovanju zemljanih posuda, pletarstvu, drvodjelstvu, a napose u tekstilnom rukotvorstvu.

Na ručnom i lončarskom kolu nastale su posude, crne ili obojene, vezane u žicu ili glazirane. Ukrašavali su ih starim, stoljećima prenošenim motivima crta, točkica, valovnica, ali i onima što su ih osmislili pojedini lončari. Oblici su najčešće prilagođeni namjeni posude u domaćinstvu.

Mnogi predmeti od pruća, lika i slame čuvaju prastare tehnike pletenja, poznate u najranijim razdobljima čovječanstva. Prirodni, lako savitljivi materijali poslužili su, i još uvijek služe, za izradu različitih posuda, košara i ostalih pletenih rukotvorina.

Pored toga što je znao sagraditi kuću, alat i muzičke instrumente, seljak je volio rezbariti i ukrašavati površinu drveta. Preslice prekrivene finim mrežastim ukrasima, kopljastog ili križnog oblika, vretena, čaše, zdjele i razne posude iskazuju razigranost svojih tvoraca. Nastajale su u trenucima odmora od teških težačkih poslova.

Vještina tkanja i ukrašavanja tekstila sačuvala se u svoj svojoj zadivljujućoj punini do dvadesetog
stoljeća, kada je zbog novog načina života počela slabiti. Raznobojni vezovi i utkani ukrasi krase narodne nošnje, plahte, ručnike i jastučnice, u jednoj ili u više tehnika, u snažnim ili u prigušenim tonovima. Dovoljno mjesta bilo je i za bjelinu i za ornamentalnu simboliku.

Osim domaćih materijala, za izradu prsluka, haljetaka, čarapa, marama, pojaseva i nakita, korišteni su i oni tvornički.

I obrtnici su sudjelovali u oblikovanju predajne kulture, a do danas su istrajali još jedino licitari. Kićena srca i ostali proizvodi iz licitarskih kalupa mogu se kupiti na gradskim i seoskim proštenjima.